PUČIŠĆA - Uz zvukove mjesne limene glazbe „Brassčuta“ na mjesnom groblju u Pučišćima u četvrtak poslijepodne je pokopan glumac Ante Čedo Martinić, prvak drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Čedo Martinić rođen je u Pučišćima gdje je i završio osnovnu školu, a prema njegovoj želji pogrebna povorka krenula je iz njegove obiteljske kuće.og glumačkog opusa. Takvu pogrebnu povorku Pučišća će dugo pamtiti.Brojna je bila glumačka ekipa koju je predvodio intendant splitskog HNK Duško Mucalo. Svi oni su se puno tuge, uz jecaj i suze oprostili od svog Čede Martinića.U pogrebnoj povorci i na svetoj misi bio je i generalni tajnik Sinode biskupa u Vatikanu nadbiskup dr Nikola Eterović koji Božićne blagdane provodi u svom rodnom mjestu.

Misu zadušnicu u crkvi u kojoj je glumac Martinić kršten, pričešćen i krizman predvodio je generalni vikar hvarsko-bračko-viške biskupije don Stanko Jerčić, inače Čedin rođak.U svojoj dirljivoj propovijedi evocirao je njihove zajedničke susrete, osobito za vrijeme bolesti, kazavši kako je Čedo Martinić bio duboko uronjen i odan vjeri. Štoviše, teška bolest još više ga je učvrstila u njegovoj vjeri.Sprovodni obred vodio je mjesni župnik don Tonči Kusanović dok je posljednje riječi oproštaja u ime Pučišća i Pučišćana koje je neizmjerno volio Čedi Martiniću uputio općinski načelnik Marino Kaštelan.Izrekao je to na jedroj pučiškoj čakavštini, upravo onako kako su on i Čedo razgovarali.

      - Iako je bio slavan, ostao je neraskidivim nitima vezan uz svoje mjesto, veselio se svakom dolasku i veselio se svakom napretku našega mjesta. Volio si dragi Čedo Pučišća, ali su Pučišča voljela, poštivala i cijenila tebe. Ponosni smo da si izniknuo iz naše sredine - kazao je načelnik Kaštelan.Uz oproštaj sa Čedom donosimo u cijelosti i njegov poslejdnji intervju koji je namijenio Bogu.

       Prije godinu dana sve je bilo kao i inače. Ante Čedo Martinić za sobom je imao karijeru koja je naglo krenula uzbrdo. Glumio je u svim važnijim serijama. A u tim se serijama napokon moglo i sasvim dobro zaraditi. Smiješili su se novi projekti kao što je uloga Anića u “Ruži vjetrova” i bankara Bilića u “Lozi”. Jedino ga je mučio želudac, mislio je – tegobe što ih izaziva heliko bakterija.

A onda je, na Badnjak 2010., Ante Čedo Martinić doznao da boluje od karcinoma. Od toga dana, uz pomoć supruge Zrinke, zdravstvene djelatnice, prijatelja i poznanika traje njegova žestoka borba za ozdravljenje. Iako su liječničke prognoze od samog početka bile neugodne, Martinić je odlučno, hrabro i ustrajno krenuo u bitku za život. Danas, nakon deset mjeseci liječenja, poklonio je svoje povjerenje Globusu i ispričao kako se osjeća.

Iako mu se tijelo umorilo, on i dalje svakoga dana aktivno obavlja svoju dužnost ravnatelja Drame splitskog HNK, druži se s prijateljima, snima za tv-seriju, razmišlja o repertoaru. Krajem ljeta sa žarom u očima pričao je o postavljanju drame Edwarda Albeeja “Tko se boji Virginie Woolf”, rekavši tada: “Baš bih s guštom to odigrao, to bi bilo baš nešto za mene.” Ovog ljeta odradio je i svoju redovitu gažu Cara Dioklecijana kad se već vidno omršavio i iscrpljen provezao carskom kočijom središtem Splita. Napravio je to ne samo zbog honorara nego i kao poruku: “Bolest je dio života. Tu sam, radim, to što sam bolestan, ne znači da ću sjesti i čekati da smrt dođe po mene.”

Zašto ste pristali na ovaj intervju?

  - Pristao sam jer sam odlučio govoriti kako mi vjera u svoj ovoj muci daje snagu. Htio sam svjedočiti postojanje živog Boga. Imao sam tu unutarnju potrebu jer mislim da bih teško izdržavao ovo vrijeme bolesti da nije duboke vjere u meni.

- Ja sam vjernik otkad znam za sebe, tako sam odgojen, u duhu rimokatoličke vjere. Moj otac je aktivno bio prisutan u Crkvi, ne samo kao vjernik već i kao pjevač u crkvenom zboru. Ja sam bio ministrant. Dakle, bolest me još više približila Bogu, svojom sada sam mnogo više i duže

u molitvi nego prije. Meni nije trebala bolest da bih spoznao Boga, to apsolutno ne. No sigurno je da me bolest mnogo više uputila na taj osjećaj tko smo i što smo.Mislite da bi vaše ozdravljenje bilo čudo?- Mislim da bi.U ovom trenutku vi više nemate kontakata s liječnicima?ja sam taj nastavak koji ne slijedi prihvatio normalno jer sam shvatio da oni nastavka nemaju. To je tako kako jest, vrlo surovo, i treba se suočiti s tom životnom realnošću. Liječnici ne mogu učiniti ništa. E sad, sve je uvijek u načinu kako se to priopći. To je možda moglo biti malo drugačije. Eto.Koristili ste brojne alternativne metode, biste li ih preporučili? Vaše iskustvo je dragocjeno jer bolestan se čovjek nađe u vrtlogu savjeta čija je primjena i vrlo skupa.

     - Medicina je digla ruke od mene, a radi se o teškoj opakoj bolesti. To je situacija u kojoj stvarno vidiš koliko je medicina daleko od rješenja. Pa i silna alternativa kojoj sam izložen, s lijeve i s desne strane. Čini ovo, čini ono.

Uočljiva je silna ljudska nemoć u rješavanju toga problema. Jer kad oficijelna medicina ni čovjek ne mogu učiniti ništa, što drugo nego prepustiti se Bogu. Uzdam se u Božju providnost. Zato bi moje izlječenje bilo ništa drugo do Božje čudo.

Jeste li se razočarali u liječnike? Naime, vama je rečeno da više ne dolazite u bolnicu, na liječenje, jer vam više ne mogu  pomoći?

- Mene to jest razočaralo, ali kako sam od malena naučen na  surov i težak život, na borbu kroz život, onda me to nije toliko pogodilo. Mislim da je to netaktično, previše malodušno. Trebalo bi pacijentu dati neku nadu, da se učini još nešto, da se proba još nešto… Mnogi su, evo, moja braća, ostali šokirani i s brojnim pitanjima – “Kako to, pa mora se krenuti s nečim dalje, mora postojati nastavak, neki slijed”. No,

- To je takvo bombardiranje informacijama od kojega čovjeka zaboli glava. To je tolika količina da čovjek, ako nije pribran, može izludjeti. Sve što su rekli prijatelji, dakle rekli su laički, sve je to u dobroj namjeri.

Znam što su multinacionalne kompanije i korporacije i znam što je biznis i što je zarada. Ali nije način ni previše napadati oficijelnu medicinu da ona samo gomila novac, a ne čini ništa. Postoje stotine drugih načina liječenja i svaki uvjerava u svoju ispravnost. Jer, tobože farmaceutske kompanije zarađuju, a alternativci ne, ali ja vidim da i oni zarađuju. Znatno manje, ali prodaju se tu i knjige i medovi i gljive, i ocat i limun i biljni pripravci i kapi od ovoga i kapi od onoga. Ima nekih ljudi koji u tome sudjeluju bez ikakve naknade, naprosto čine dobra djela. To su oni s kojima sam bio povezan preko Crkve i molitvene zajednice.  Ima onih koji hoće pomoći, no ima i drugih mnogobrojnih koji se nude na tržištu. Dovoljno je kliknuti na internet pa vidjeti: “liječenje raka sodom bikarbonom”, “liječenje raka limunom”, “liječenje raka sa…”

Probao sam i ja, moram priznati, neke narodne lijekove. Čovjek bi sve učinio da se izliječi. No što ako ti je muka od njih, povraćaš, naprosto ne možeš. Kažu: moraš, moraš. Ali izdržati ne možeš… onda odustaneš. Prijeđeš na drugo, pa na treće, pa pripravci na bazi kanabisa, trave, čajevi. Sve to postoji ne samo za liječenje raka već i za manje teške bolesti. Možda oni i djeluju, ali za karcinom u kojem se govori o dijeljenju stanica – pitanje je može li to pomoći. A da ne govorim o bioenergiji na koju me ljudi uporno nagovaraju. I sve to košta. No iz svog svjetonazora vjerujem u Sveto Trojstvo i Otkupitelja i Spasitelja našega koji je rekao: “Tko kuca, otvorit će mu se” i “Vjera te tvoja spasila” – i ne nalazim se u drugim “ponudama”.

Čega se najviše plašite?

- Boli. Samo boli. Nje me jedino strah. Molim Boga da me spasi od tjelesne boli.

Kako se sada osjećate?

- Gubim kondiciju, loše jedem. Nemam snagu. Navikao sam da tjelesno mogu što želim. Gotovo nikad nisam bio bolestan, osim laganih prehlada. Nisam se nikada patio. Najviše me psihički pogađa što nemam energije, npr. poigrati se sa četverogodišnjom kćeri, fizički se zaigrati. Čak ni za nju nemam snage.

Pričajte mi o svojoj djeci.

- Ne bih, bojim se da će ovo čitati, pa da ne budem previše dramatičan. Naravno da me u ovome svemu muči obitelj. Najmanje se brinem za sebe, brinem se za obitelj, suprugu, troje djece. Sam sam ostao bez majke vrlo mlad, kao sedmogodišnjak i taj osjećaj me pogađa. Jer kada razmišljam o svojoj djeci želim jedino da im Bog da oba roditelja. Znam kako je odrastati vrlo mlad bez jednog roditelja. Pogotovo bez majke, jer je majka roditeljica. Eto, ja sam muško dijete koje je ostalo bez majke. Taj nedostatak osjećaš čitav život. Toga bih htio poštedjeti djecu. To me muči.

Mislite li da je vaša supruga dovoljno jaka osoba da se nosi sa situacijom koja je možda očekuje?- Ako nije, bit će. To je život. Život čovjeka nauči sve. Mora biti jaka, naravno da mora.Oni koju vas bolje poznaju znaju da vam je obitelj uvijek bila na prvom mjestu, kao i to da ste je brižno čuvali od očiju javnosti.

   - Sretna obitelj bila je moj životni cilj. Rano smo izgubili majku, bilo nas je sedmero, a svi smo se vrlo rano raspršili kao rakova djeca. Svatko se snalazio na svoj način kako je znao i umio. Osim najranijeg djetinjstva nikada nismo bili puno zajedno.

Kako ste postigli sretnu obitelj sa svojom Zrinkom?

- Sreća, Božja milost da sam našao pravu partnericu, naišao sam na pravu osobu za mene. Bez toga ne bi bilo ništa. Iz naše prave ljubavi nastala je dobra obitelj. Ne nastaje obitelj iz želje da se ima obitelj, već nastaje tamo gdje se ljudi ljube, vole, predani su jedno drugome, znače jedno drugome.Vi ste uredno vodili računa o svom zdravlju, redovito išli na kontrole, a kada ste osjetili prvu nelagodu u želucu, odmah ste otišli na pregled. Gastroskopijom u proljeće prošle godine dijagnosticirana je heliko bakterija, uzimali ste terapiju… Postoji li u vama sumnja da je ta prva dijagnoza bila pogrešna i da se u vašem slučaju radi o liječničkoj pogrešci?

- Da, 99 posto da, ali i to je život, to je ljudski faktor. Pregledi su bili, pregledalo me prvi put – ništa, drugi put – ništa, i za mjesec i pol dana – svašta. Vjerojatno previd, ne želim griješiti dušu, ali vjerojatno previd. Jer nešto može nastati brzo, ali baš tako brzo, da se dogode metastaze u roku od mjesec i pol dana, teško… Na prvom pregledu sam bio oko Uskrsa, u međuvremenu sam na pretragama uzimao terapiju za heliko, da bi na Badnjak saznao da se radi o adeno karcinomu koji je metastazirao.

Što biste poručili ljudima koji u ovom trenutku misle da su zdravi?

- Da se barem jednom na dan susretnu sami sa sobom, barem neposredno prije spavanja da zahvale Bogu na zdravlju, jer tek kada se ono izgubi, postanemo svjesni koliko je bogatstvo. Doduše, uvijek sam bio romantik i uživao sam u prirodi, u onome što je ljudska ruka stvorila, u svakome detalju.

Kada se razboliš i kada si još više suočen s mogućim odlaskom, uočavaš kako u život treba uvesti  ljepotu, smirenost. Meni je već deset godina, to jest otkad su uvedeni mobiteli na zaslonu natpis “Život je lijep”, ja sam Bogu zahvaljivao na životu i onda kad sam bio jako, jako udaljen od bolesti. Da se ne bi stekao dojam da se utječem Bogu sada zato što sam bolestan. Zahvaljivao sam se Bogu kad sam bio u najljepšim trenucima svoga života, kada sam dobio prvo dijete, sina, kada sam se oženio, kada sam igrao tenis…

Ponekad se znam zapitati: O, Bože, zašto sam se razbolio? Iako znam da neki svećenici karizmatici kažu da pate oni koji mogu podnijeti, da su takvi posvećeni. Dakle i bolest shvaćam s pozitivnog stajališta, a ne kao kaznu.

Jesu li vas ljudi u ovom teškom razdoblju razočarali?

- Ne, dapače. Toliko je ova zapadna polutka u zamahu za profitom da sam i sam malo oguglao. Mislio sam da u ljudskom smislu stojimo mnogo gore nego što stojimo. Moja bolest je meni pokazala da još ima puno dobra na svijetu. Ima strašno puno dobrih ljudi, empatije. Ima nekih sitnih malih razočaranja, ali okružen sam velikom ljubavlju najbližih, rodbine, prijatelja, poznatih. Vidio sam koliko je, ipak, ljudskom biću bliska suosjećajnost i da na svijetu ima puno dobra. Jer ne bi se ovaj svijet mogao održati da je onakav kakav sam  već gotovo pomislio da jest.

Pomislite li ikad da je bolest došla kao posljedica stresa jer ste previše htjeli?

- Ne, jer Bog ne kažnjava. Ne mislim da je bolest došla kao posljedica mog stila i načina života pa sam ja to zaslužio. Pogotovo ne s Božje strane. Možda sam se mogao manje opterećivati, možda sam se, u borbi za egzistenciju, doveo do stresa. Ja sam perfekcionist, želim da sve savršeno štima. Tu nalazim svoju grešku, u tome sam pretjerivao…

No rekao sam sebi – trebam malo više stvari prepustiti Bogu, a malo manje misliti da sam moram sve riješiti i da jedino ja moram sve to riješiti u trenutku. Previše sam sebe vjerojatno okupirao i samo tu sebi nalazim mane. Vjerujem da sam u milosti Božjoj. Duboko u to vjerujem. Grešnik sam, kao i svi ostali, imam grijeha, ali mislim da nisu takvi, a i da su gori, Bog je tu da oprašta.

Čemu vas je bolest naučila? 

- Ja već nisam ono što sam bio, već sam drugačiji. Olakšavam neke stvari u životu. Nemam više tenzija. Puštam da netko tko je jači od mene u odlukama odlučuje. U tom smislu sam olakšan. Shvaćate li me? Kad shvatiš da nisi ni rođen zato što su tvoja majka i tvoj otac bili u ljubavnom odnosu, da su oni samo poslužili da se ti rodiš, a da je netko drugi odlučio da ti imaš život, kada to spoznaš, drugačije pristupaš stvarima.

Koje je vaše najveće životno postignuće?

- Definitivno moja sretna obitelj koja sad proživljava veliku napetost zbog mene i moje bolesti. Sretan sam s onim što sam postigao u životu. Nisam frustriran, zadovoljan sam i odabirom zanimanja kojim se u životu bavim. Relativno sam u njemu uspio, relativno, jer što je to uspjeh? Ali ostvario sam se, a kada se čovjek ostvari u onome što radi i privatno, onda se može smatrati sretnim.

Do ove bolesti ja bih,  uza svu životnu patnju koju sam prošao, a prolazi je svaki čovjek, netko više netko manje, za sebe mogao reći  da sam izuzetno sretan.

Zvuči kao “kvaka 22”, kao da je vaš posao na ovom svijetu gotov?

- A ne, to je u trajanju. Nije to nešto gdje možemo reći: došao si do cilja, gotovo je. Nisam odgojio djecu. Moja djeca nisu punoljetni ljudi, dakle imam još posla. Isto tako i u karijeri ima još puno stvari koje bih htio napraviti, samo kažem da nisam nezadovoljan onim što sam do sada ostvario. Preda mnom je još put ostvarenja.

Mislite li da bi vam bilo lakše pomišljati na smrt da imate dvadesetak godina više?

- Da, iz ove perspektive, ali za dvadeset godina čovjek jednako razmišlja. To je u našoj prirodi, to je tako prirodno. Nitko koga sam upoznao ne želi otići. Bilo mi je smiješno kada sam razgovarao s jednim čovjekom koji ima problem sličan mojem koji mi je rekao: “Evo, gledam tu svoju malenu unuku, pa kako ću, pa moram…”, a ja šutim u sebi i mislim – ti gledaš unuku, a ja imam takvu kćer. Koliko li sam ja još mlađi od njega. Dođem na onkologiju, na kemoterapiju, do mene leži cura koja ima nepunih dvadeset godina. Ja sam od nje stariji još trideset, za nju sam ja – e da su mi njegove godine, barem. Dakle, niti jedno vrijeme nije baš pogodno za odlazak. Možda kada čovjek dođe u neke vrlo pozne godine, ne znam kako tada razmišlja. Pitam se da li čovjek koji je doživio i praunuke onda kaže: “E, Bože, ja bih sad već bio spreman otići.” No znam da ima tako teških bolesti da čovjek poželi otići. Ali,  ja sam daleko od toga.

Bojite li se smrti?

- Ne, samo boli. Jer smrću život ne prestaje, samo se mijenja.

Vaša poruka?

- Volio bih kad bih i kao čovjek i kao vjernik mogao potaknuti ljude na veće razmišljanje o Bogu kao Stvoritelju, da mu se vratimo mi koji smo se od njega odmetnuli. Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu. Bez obzira na ishod, mislim da se svijet treba početi približavati Bogu jer se u suprotnom približavamo Sodomi i Gomori. Da ljudi pokušaju pronaći sebe i da se pokušaju pronaći u Bogu. Želio bih na kraju ovog razgovora reći – sve će biti dobro.