ILIJA PERAN- Gospodin Emil Cipar u svojoj kolumni iznosi nekoliko točnih podataka, međutim ima i podosta netočnosti. Istina je, da mnogi hrvatski državljani još uvijek nisu donijeli konačnu odluku gdje će provesti jesen svojega života. Zato je opis Josipa i Mare djelomićno točan odnosno upućuje na problem mnogih strarijih migranta iz mediteranskog podnjeblja. Dakle, isto vrijedi i za Talijane, Grke, Portugalce, Srbe, Hrvate a djelomično i za Turke. O ovim posljednima ima više znanstvenih istraživanja koje kazuju da će većina njih ipak ostati za stalno u Njemačkoj. O hrvatskim državljanima u Njemačkoj ne postoji nažalost niti jedna stručna studija pa se ovakve kolumne i slični članci pišu dosta proizvoljno, bez znanstvenih temelja.

Tvrditi da mnogi Hrvati i Hrvatice u Njemackoj nemaju osjećaj pripadnosti niti jednoj državi vrlo je neozbilnjo. Dapače, veliki dio njih imaju osjećaj pripadnosti Hrvatskoj, pogotovo ona prva generacija. Međutim oni Njemačku dozivljavaju kao svoju drugu domovinu u kojoj su proživjeli najljepše godine svoga života. Nemam znanstvenih dokaza, ali mislim da većina Hrvatica i Hrvata imaju pozitivan stav prema Njemcima i Njemačkoj. Činjenica je da već oko 100.000 Hrvatica i Hrvata uzelo njemačko državljanstvo. Kad bi Njemačka dozvolila dvojno državljanstvo, taj bi broj vjerojatno bio mnogo veći.

            Većina ljudi sanja svoju budućnosti i donosi životne planove. Nažalost se mnogo tih planova u životu ne ostvari. Da su ljudi znali kako će se stvari odvijati ne bi gradili kučerine u svojim rodnim mjestima koje danas ostaju prazne, već bi gradili dom u Njemačkoj gdje žive. Međutim, ti su ljudi imali svoj cilj: podići djecu i napraviti im dom. Većina je uspjela. Njemačka je politika godinama prema doseljenicima bila vrlo restriktivna. Tek nedavno se počelo govoriti o Njemačkoj kao doseljeničkoj zemlji. Međutim niti jugoslavensku politiku ti ljudi nisu previše zanimali osim doznake njihovih deviza na jugoslavenske banke. Tvrditi da je Tito učinio najviše da bi se ljudima omogućio povratak u Hrvatsku potpuna je glupost. To što je Njemačka 1968. god. s Jugoslavijom sklopila Ugovor o socijalnoj sigurnosti, nije zasluga Tita. Njemačka je sa svim državama iz koje je tih godina vrbovala radnu snagu sklopila takve ugovore. Uostalom taj ugovor za Hrvatsku vise nije na snazi, jer je Hrvatska 24.11.1997. god. sklopila novi Ugovor o socijalnoj sigurnosti sa Saveznom Republikom Njemačkom.

Zato tvrditi da Marja i Josip nisu zdravstveno osigurani u Hrvatskoj i da kod liječnika moraju u Njemačku, ne odgovara istini. Hrvatski umirovljenici s pravom na njemačku mirovinu su obvezatno zdravstveno osigurani u Hrvatskoj. To vrijedi onda ako u Hrvatskoj nemaju radnoga staza i ne primaju hrvatske mirovine jer su preko njemackog osiguranja osigurani kao i ostali osiguranici u Hrvatskoj. Njemačka u tom slučaju Hrvatskom zavodu plaća pausalnu svotu. Ako se umirovljenici u Njemačkoj ne odjave, kao što je naveden primjer Josipa i Mare, onda za boravka u Hrvatskoj bez problema mogu zatražiti liječnicku pomoć. Prije je bio potreban posebni zdravstveni list a danas je dovoljno kartica zdravstvenog osiguranja. Isto vrijedi i za sve Nijemce koji privremeno dolaze u Hrvatsku.

Istina je da se mnogi ljudi ne odjavljuju iz razloga što u Njemačkoj očekuju bolju medicinsku pomoć ako bi im zatrebala. Osim toga znaju da su u slučaju potrebe njege u Njemačkoj osigurani. To osiguranje ne mogu koristiti u Hrvatskoj jer Hrvatska nema osiguranje za njegu.

       O dopunskim školama bi se moglo naširoko pisati. Medjutim pausalno tvrditi da je taj model iz prošlog stoljeća vrlo je neozbiljno, pogotovo kad se zna, da je ta dodatna nastava u pojedinim pokrajinama različito organizirana. U nekima je ona sastavni dio školovanja i pod kontrolom je njemačkih školskih ustanova, a u nekoliko pokrajina tu skolu financira Hrvatska. Mislim da je vrlo vazno da djeca na toj dopunskoj nastavi nauče ili prodube znanje Hrvatskoga i upoznaju povijest i zemljopis domovine svojih roditelja. Samo takvi se onda mogu integrirati a ne asimilirati.

Što se tiče zauzimanja HSKNj-a da se sazna istina o zločinima koje je Tito preko svojih suradnika provodio u jednoj demkratskoj državi kao što je Njemačka, može svima biti od koristi. Nikada nije dobro ako se istina prikriva ili mete pod tepih. Ona će jednog dana svakako doći na vidjelo, nažalost to onda može imati i težih posljedica. Zato je vrlo važno, da se istina sazna. Ako Hrvatska opstruira istragu o tim zločinima odnosno neće izruciti osumnjičenike koje njemački sudovi traže, onda to nije dobro. To je onda možda znak, da su u Hrvatskoj i dalje na glavnim polugama ljudi kojima nije stalo do istine i za koje je Tito najveći državnik prošlog stoljeća.

       Puno bi bolje bilo, da nas dragi gospodin Cipar podrži tu istragu ili da se barem zauzme da se napravi prva stručna studija o Hrvaticama i Hrvatima u Njemačkoj. Krivo pokazivanje činjenicnog stanja, makar i djelomično, ne služi nikome.

       BERLIN -Hrvatski svjetski kongres Njemačke u posljednje vrijeme više je nego iznenađen nerealno argumentiranim prozivkama Emila Cipara i Sonje Breljak na ovu hrvatsku demokratsku krovnu instituciju našega iseljeništva u Njemačkoj.

Brojni hrvatski intelektualci u ovoj prijateljskoj zemlji, koji znaju koliko je Hrvatski svjetski kongres posljednjih godina doprinijeo prezentaciji svoje zemlje u Njemačkoj oštro demantiraju takve niske udrace zgražavajući se na niz neistina koje se žele podvaliti kongresu i njegovom predsjedništvu na čelu sa Mijom Marićem-kažu naši sugovornici. Objavljujemo neke od  reakcija vodećih hrvatskih intelektualaca u Njemačkoj.

          - "Vremena za odgovore na medije inače nemam, ali ću to u ovom slučaju učiniti, jer autor ne samo da koristi pogrešne informacije i polazi od vrlo upitnih pretpostavki, nego nažalost i polemizira. Ali uzvratiti ću humorom…:-)

  Kao prvo, autor piše da ima samo 200.000 Hrvata u Njemačkoj, dok je prije tri tjedna isti autor u kolumni na ovom portalu „Ohne uns geht es nicht“ koristio brojku od 250.000 (nije valjda, da tako brzo izumiremo?). Točno je, da ca. 220.000 osoba u Njemačkoj imaju hrvatsku putovnicu. Međutim, od „Microzensus 2005” Njemacka u svojim statistikama koristi prvotno brojku “osoba sa migracijskom pozadinom”, kad je govor o „strancima”. Po toj statistici u Njemačkoj žive ca. 370.000 osoba sa hrvatskim korijenima (ako se uzme u obzir samo dio Hrvata sa BiH državljanstvom, onda se lako dosegne i brojka od 400.000 osoba koji se osjećaju kao Hrvati). Njemci su naime shvatili prije punih pet godina da trebaju uzimati u obzir i one osobe, koje su preuzeli njemačko državljanstvo a dalje se osjećaju kao Hrvati, Turci itd., Spätaussiedler npr. iz Rusije sa njem. državljanstvom, djecu koja do punoljetnosti imaju dvojno državljanstvo i broje se u tu statistiku, djecu iz miješanih brakova itd.

Ali autor očito – mimo zvaničnih statističkih metoda Njemačke – namjeravava prepoloviti broj Hrvata u Njemačkoj, tvrdeći da npr. sva naša djeca koja nisu još navršila punoljetnost nisu Hrvati! Autor, koji živi u lijepom ali dalekom Slavonskom Brodu, očito nije dobro informiran o zbivanjima u iseljeništvu, pa preporučujem prepustiti pisanje osobama, koje su upućene u tematiku ili se pak bolje pripremiti.

        Kao drugo se radujem činjenici, da autor pripisuje jednoj dragovoljnoj udruzi kao što je HSKNj nadležnost za rješavanje većeg dijela društvenih problema Hrvata u domovini i u iseljeništvu! Ne dolazi na ideju, obratiti se hrvatskoj i njemačkoj vladi, nadleznim ministarstvima i stručnjacima, Veleposlanstvima i konzulatima, Caritasima, sindikatima itd., koji se financiraju iz poreznih sredstava građanina. Ne, nego bi volunteri – bez i jedne lipe drzavne pomoći – pored svoje obitelji, radnog mjesta i angažmana u lokalnoj hrvatskoj udruzi trebali u HSKNj-u riješiti i “socijalne statuse”, probleme oko zdravstvenog osiguranja, i okončati vjećna putovanja umirovljenika između Njemačke i domovine! Iznenađuje me povjerenje, te autoritet i kompetentnost, koju uživamo u očima autora, ali to nažalost nema veze sa stvarnošću.

Kao treće, se želim osvrnuti na komentare autora glede ćlanka u SPIEGEL-u, koji piše o zahtjevu za posthumno oduzimanje Bundesverdienstkreuz- a Titu i o UDBaškom teroru protiv hrvatskog iseljeništva. Da je autor dobro pročitao članak, vidio bi, da je zahtjev napisao “odvjetnička kancelarija Prtenjača&Prtenjača” u ime dvostruke žrtve UDBe Gojka Bošnjaka. HSKNj nije dio tog zahtjeva, nego kao nevladina udruga podržava demokratski akt jedne hrvatske žrtve državnog terora.

Autor piše dalje, da HSKNj želi „kroz medijski atraktivne i kratkoročno popularne akcije” skrenuti pažnju na sebe. I to ne stoji, jer su hrvatski mediji vrlo uspješno ignorirali ovaj slučaj. Andrija Hebrang je neki dan rekao za DW na tu temu: „Kada se raspravlja o glavnom krivcu i nalogodavcu Josipu Brozu Titu, postoji još mnogo onih, koji su sentimentalno vezani za ono razdoblje, jer su u tom razdoblju zauzimali visoke položaje i jednostavno ne žele priznati da su bili na krivoj strani, tako da je otpor takvim tekstovima u hrvatskim medijima vrlo velik.“ Da li možda i autor spada među njih?

Zatim autor –  mene – kritizira, da je zahtjev predan u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj! Gospodin Bošnjak i njegovi odvjetnici mogu sigurno na to odgovoriti; ali „nagađam” da bi moglo možda imati s tim veze, da su na njemačkom tlu ubijani Hrvati, da je kršen njemački suverenitet, da je ovdje već bilo četiri procesa radi UDBinih ubojstava (nije ih bilo u Hrvatskoj!), zadnji tek 2008.god. a daljnjih šest procesa se pripremaju, da se radi o njemačkom odličju „Bundesverdienstkreuz” i da akteri žive u Njemačkoj. Iseljeništvu se inače prebacuje, da se miješa u hrvatsku politiku; pa prepustimo to demokratima u domovini, kao npr. i samom autoru. Prava je šteta da autor „Hrvatskog glasa Berlin” nije došao na ideju, tematizirati deficite u Hrvatskoj glede totalitarne prošlosti.

Naglašavam: mi mladi, koji smo u usporedbi sa autorom, socijalizirani u jednoj demokraciji, tražimo samo pravdu za žrtve, istinu i postupke, sto su dužnosti svake pravne države. Stoga sa nerazumijevanjem registriramo neosnovanu kritiku ovoga autora, koji nas naziva “populistima” i “egocentrima”. „Hrvatskom glasu Berlin” – kojemu je HSKNj sa Sonjom Breljak od početka bio od pomoći, smatrajući da je to seriozni medij – preporučujem, da se vrati profesionalnom i temeljito istraženom pisanju bez polemike, u duhu zajedništva i tolerancije.

          MAJA RUNJE Sugerira li gospodin Emil Cipar da bi Hrvatski svjetski kongres trebao napustiti svoj aktualni projekt o propitivanju svojevremenog njemačkog odnosa prema jugoslavenskom diktatoru Titu te se umjesto toga posvetiti rješavanju ukupnih (!) tegobnih i bolnih posljedica koje ljudima zadaje iseljeništvo? Je li to konstruktivan i dobronamjeran prijedlog ili nam gospodin Cipar možda želi priopćiti nešto drugo? Tito je zaslužan za međudržavni socijalni sporazum koji je konkretno olakšao život hrvatskih migranata;

Tito je popularan; Tito je možda učinio najviše za povratak u Hrvatsku; Hrvatski svjetski kongres bi se mogao okoristititi Titovom popularnošću … sve jako neobične tvrdnje … Čovjek mora pomisliti ne radi li se ovdje možda ipak o tome da je gospodinu Cipru Tito nekako drag! A to bi bilo baš zanimljivo! U hrvatskom se iseljeništvu ta vrsta privrženosti rijetko susreće!

     GOJKO BORIC -"Apsolutno se ne slažem s ovim člankom . Možda Hrvatski svjetski kongres i ne zastupa baš sve Hrvate u Njemačkoj, ali zasigurno većinu organiziranih Hrvata . Njegovo angažiranje oko poništenja njemačkog ordena za Josipa Broza Tita pohvale je vrijedno. jer Tito spada među deset najvećih zločinaca u svijetu u 20. stoljeću . To se može lako dokazati . U Njemačkoj se stalno brišu odličlja i razne počasti bivšim nacistima. Komunisti su bili podvrgnuti najstrožoj lustraciji. Mnogi su bili osuđeni i kažnjeni . Zašto bi to mimoišlo i Tita ? Samo notorni postkomunisti i jugonostalgičari, dakle neprijatelji hrvatskoga naroda i njegove države, mogu se žaliti zbog ovoga podhvata HSK u Njemačkoj, premda je više simbolične naravi nego što bi od toga bilo neke konkretne koristi. Ali u politici su simboli potrebni . Da u Hrvatskoj politička klasa još “tuguje” za J.B. Titom tio joj ne služi na čast . No mi koji živimo u Njemačkoj imamo više iskustva u demokraciji i ne smijemo se “pokoravati” domaćim političarima koji još nisu demokratski dovoljno zreli .Oni ne mogu prežaliti propast Jugoslavije i komunizma, ali to je njihov, a ne naš problem .Jasno uvijek se nalaze neki koji hvale Tita i njegov režim jer da nisu bili tako zloćudni kao drugi komunisticki režimi, primjerice u Rusiji, Poljskoj ili Mađarskoj, ali mi koji živimo u Njemačkoj uvijek smo gledali na zapadne uzore, na demokratske zemlje u slobodnom svijetu . Začuđuje da netko može pisati pod naslovom “Hrvatski glas Berlin”, a istodobno objavljivati izrazito projugoslavenske tekstove . Kad je čak i jedan “Spiegel”, koji nikad nije bio sklon Hrvatskoj, objavio stravicnu priču o udbaškim ubojstvima u Njemačkoj, a ima Hrvata koji, braneći Tita, na neki način opravdavaju te zločine, onda je to ne samo moralni pad nego i utuživo prema njemačkim zakonima u kojima se zabranjuje slavljenje zločinaca i zločina" .

BISERKA LUKAN- Pročitala sam kolumnu „Noć me stigla u tuđini“ izvjesnog Emila Cipra, što reći? Kao prvo taj tekst, tj. misli koje pronosi njegov autor potvrda su gosp Mariću i Hrvatskom svjetskom kongresu u Njemačkoj, svima koji su se založili za raskrinkavanje zlodjela totalitarnog komunističkog sustava –titoizma nad hrvatskim narodom da su otvorili jedno bitno pitanje iz hrvatske prošlosti koje, ako se ne razjasni, može loše utjecati i na hrvatsku društvenu zbilju, ali i njezinu budućnost. Tekst u uglednom Der Spieglu otkrio je njemačkoj i europskoj javnosti pravi „lik i djelo druga Tita“.

Tako kolumna gosp Cipre i njezini glavni likovi Mara i Josip otkrivaju da je Titova „Duga mračna noć“ u Hrvatskoj skrivila njihov odlazak u „noć koja ih je stigla i u tuđini“ pa još uvijek i nakon 40 godina žive u

           A istina je, zar treba ponavljati, da su Tito i njegovi sljedbenici ljudima nanijeli uistinu neopisive patnje – kako su to komunisti posvuda činili. Podsjetimo se samo zatvora: Neistomišljenike su mučili električnim šokovima, prisilnim hranjenjem na gumu, izvođenje pred streljački stroj, sakacenjem, batinanjem, gladu, hladnoćom. U zatvoru u Lepoglavi ubili su 205, a u Staroj Gradiški 160 politickih zatvorenika. U Slavonskoj Požegi život su ostavile 22 žene, na Golom otoku pokopano je 400 zatvorenika. Imena ubijenih u drugim zatvorima, osobito u zatvoru u Zenici, još se popisuju.

Povremene jugoslavenske liberalizacije bile su uvijek samo pokušaj osiguravanja daljnjeg opstanka partijske vlasti. Izdavanjem putovnica radnicima Tito se riješio stotina tisuća nezaposlenih te ujedno depopulizirao brojna hrvatska područja – osobito ona u kojima su živjeli njegovi najhrabriji oponenti. Sporazume o socijalnim pitanjima pokretala je njemačka strana, i to ne prvo s Jugoslavijom.

     Zahtjev za poništenjem njemačkog odlikovanja jednom diktatoru važno je pitanje. Ključno je za žrtve i njihove obitelji – od kojih su mnogi baš u Njemačkoj, pateći se u malom jednosobnom iznjamljenom

stanu u Dusseldorfu! – no kljucno je i za ukopno hrvatsko i za ukupno njemačko društvo budući da se radi o temeljnim vrijednostima demokracije i morala. Pri tome njemacka vlada nažalost ni u kom slučaju nije kriva adresa. Potpuno je naime sigurno da se Udbina ubojstva tolikih hrvatskih emigranata u Njemačkoj nikada ne bi bila mogla dogoditi, te kasnije ostati pretežito nerazjašnjenima, a da pojedine njemačke političke strukture nisu u tome sudjelovale ili barem žmirile.

Podržimo ljude u Hrvatskom svjetskom kongresu! Pomozimo im i ohrabrimo ih da uspiju u

ovoj, i u svim drugim nakanama!

Iz našeg zajedničkog Zagreba od srca pozdravljam sve angažirane ljude u hrvatskim udrugama u Njemačkoj,

iznajmljenom jednosobnom stanu. Junaci priče Mara i Josip i nisu neki ogledni primjer za žaljenje. Ljudi imaju dvije kuće, dvoje djece, zar im je nakon svega potrebno živjeti u podstanarstvu? Da su manje zgrtali za kuće, manje voljeli novac, a više krščanski odgajali svoju djecu živjeli bi danas s njima u jednoj od kuća, imali bi potrebitu brigu i skrb i ne bi mislili na starački dom. Živjeti na relaciji dvije države je bogatstvo, a ne stvar za žaljenje. Toliko na socijalno-obiteljskoj razini kolumne!

Druga i prava razina kolumne je ta da gosp. Cipra i danas, nakon svega, i unatoč svemu dokazuje kako je on „izišao iz titoizma, ali titoizam još nije izišao iz njega“, a valjda i neće. Pa nije li smiješno i nakaradno govoriti o Titovoj popularnosti danas? Kome ona može u Europi koristiti i donijeti dobro? Samo i isključivo jugonostalgičarima, ex-Yu državnom propalom establišmentu! Zar je po njemu Tito zaslužio popularnost što je 200 do 300 tisuća Hrvata, ili koliko već govore statistike u Njemačkoj? Ne bi li bilo bolje da su svi oni mogli živjeti i raditi sa svojom djecom u svojoj domovini Hrvatskoj? Danas bi Josip i Mara sigurno znali kamo pripadaju i tko su im vlastita djeca? Nije li neugodno, gosp Cpri, kad odgovara na pitanja u Njemačkoj tragičnom i krvavom raspadu Titove tvorevine? U noj je sve bilo lažnih vrijednosti, lažnih ljudi i malo je reci njihovih kvarnih djela?

foto- Sonja Breljak www.cwc-hsk.de

foto- www.cwc-hsk.de

foto- Sonja Breljak -www.cwc-hsk.de

hrvatski glas Berlin