ZAGREB- Novinar i publicist Josip Jović član je Programskog vijeća HRT-a, tijela koje je sporni  uradak  emitiran prigodom obljetnice pada Vukovara  proglasilo tendencioznim i pristranim. O prikrivenim ciljevima takvih tendencioznih priloga, stanju u hrvatskim medijima,  ideološkim razmimoilaženjima na hrvatskoj političkoj sceni, Haškom sudu, putu Hrvatske prema EU i mnogim drugim temama, ekskluzivno za HRsvijet govori upravo Josip Jović …

    Gospodine Joviću, možete li kao član  Programskog  vijeća HRT-a i novinar s dugogodišnjim iskustvom pojasniti detalje vezane za neprofesionalnost i propuste novinarskog dvojca Šprajc-Zovko u svezi priloga o padu Vukovara emitiranog na 20. obljetnicu pada tog grada?

- Programsko vijeće, sa samo jednim glasom protiv, a ne nekolicina njegovih članova, kako se najčešće čuje, zaključio je kako je sporni prilog tendenciozan i pristran. Prezentirani dokumenti sumnjive vjerodostojnosti mogli su poslužiti eventualno za jednu posebnu emisiju u kojoj bi se otvorila rasprava o okolnostima pada Vukovara. Ali ne, oni su u Dnevniku, informativnoj emisiji koja donosi najnovije vijesti i činjenice plasirani kao «istina» o kojoj se i nema što raspravljati, s vrlo sugestivnim zaključcima. Zakon o HRT nas upravo obvezuje upozoriti upravu i urednike na neprofesionalnost i nepoštivanje određenih zakonom utvrđenih načela, što smo mi i napravili, tražeći neka dodatna objašnjenja. Sve ostalo što se dogodilo isključivo je stvar urednika i Uprave.

  Kritičari ovakvo plasiranih novinarskih uradaka naglašavaju kako je riječ o sustavnom djelovanju jedne skupine ljudi koja na sve načine pokušava uvjeriti javnost o navodnoj prodaji i izdaji Vukovara, što je sastavni dio pokušaja o podjeli krivnje  između agresora i žrtve. Kako gledate na te stavove?

- Dirnuli smo, izgleda, upravo u jedan krupni ideološko-politički projekt koji se zove «detuđmanizacija» i koji se provodi putem retuširanja ili redefiniranja povijesti. Vidite, tim dokumentima, a riječ o razgovoru Dedakovića i Tuđmana, o jednom pismu očajnog Glavaševića i još k tome o razgovoru s generalom Rašetom, zapovjednikom agresorske vojske, poručuje se izravno slijedeće: Tuđman je monstrum koji je htio žrtvovati dvije tisuće djece, Hrvatska je država namjerno žrtvovala Vukovar, i ne samo Vukovar. Ona je bila spremna radi samostalnosti prepustiti Srbiji Osijek, Dubrovnik i Split, možda čak i Zagreb. Gnjev javnosti okreće se od Srbije prema Hrvatskoj, od Miloševića prema Tuđmanu. Teorija o podjeli krivice na djelu je već više od deset godina. Ona je svakako dio plana o reintegraciji Balkana. Ja tu ništa ne pretpostavljam, spomenute sugestije su više nego jasne, a osim toga sam je urednik Šprajc u svojoj kolumni na T-portalu izložio sve te teze i izričito, ne ostavljajući nikakve dvojbe.

Javna polemika novinara i urednika s Programskim vijećem vlastite kuće, kakvoj smo svjedočili prije nekoliko dana, djeluje u najmanju ruku kao zlouporaba medijskog prostora u privatne svrhe. Da li informativni program javne televizije treba služiti za informiranje građana ili za prezentiranje osobnih stavova zaposlenika te kuće?

- Da je Zoran Šprajc spomenute teze izložio u formi svog osobnog komentara a ne kao sugestiju ne bih osobno imao ništa protiv. Ne, on je pribjegao manipulaciji i čistoj podvali. Nečuveno je da jedan urednik umjesto da odgovara Programskom vijeću koje ovdje predstavlja državu i javnost, iskoristi emisiju koju uređuje za žestok napad i diskvalifikaciju njegovih članova, prekršivši pri tome čak naloge glavnog urednika. Ne znam na kojoj to TV na svijetu ovakav postupak prošao nekažnjeno. Osim toga ništa mu se nije ni dogodilo, osim što jedno vrijeme neće voditi središnju informativnu emisiju nedjeljom. Važno je napomenuti i to da Vijeće nije Šprajca  izabralo za glavnog urednika pa se vjerojatno radi i o osvetničkom gnjevu.

Pozivajući se na obranu medijskih sloboda, u obranu „lika, djela i stavova Zorana Šprajca“, stala je Elizabeta Gojan, Stjepan Mesić, neke građanske udruge bliske Zoranu Pusiću i Vesni Teršelić, SDP-ov policajac Ranko Ostojić kao i neki krajnje lijevi mediji u Hrvatskoj. Nije li ovo ujedno jako dobar pokazatelj da se ne radi ni o kakvim medijskim slobodama nego o čisto politikantskim igrama ?

- Zanimljivo je da nitko nije reagirao kad je s ekrana nestao Đuro Tomljenović, ili kad je maknuta, primjerice, Ana Jelinić zbog razgovora s Darkom Petričićem u kojemu je ovaj govorio o političkoj korumpiranost Stjepana Mesića. Na Programskom su vijeću kritizirani i Hloverka Novak Srzić i Branimir Bilić i nije bilo problema. Smjene urednika u medijima su svakodnevna stvar. Niz novinara je isključen i onemogućen u pisanju a, pa opet nitko nije dizao svoj glas za njih. Naravno da se ne radi o principima, ne radi su o medijskim slobodama, radi se jedino i isključivo o ideologiji i interesima, postoje samo naši i njihovi i ništa više. Uostalom, Šprajc je vodio žestoku predizbornu kampanju protiv HDZ uređujući Dnevnik i jako je zadužio sada vladajuću koaliciju.

Nudi se kao žrtva i svakako će biti nagrađen. Već je najavljena promjena Zakona o HRT koja ima jedinu funkciju rasturiti nepoćudno Programsko vijeće, dovesti svoje ljude na čelna mjesta HRT-a, među kojima će počasno mjesto pripasti upravo Zoranu Šprajcu, momačkog prezimena Jovanović. Cijelo njegovo ponašanje upućuje na to da se on posve identificira s vlasti i da se u odnosu na sve ostale osjeća nadmoćnim.

   Ne tako davne 2005. Međunarodni sud u Haagu optužio Vas je da ste otkrili iskaz i identitet zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića, zbog čega ste jedno vrijeme bili i haški zatočenik. Međutim, nije mi poznato da su se ove iste udruge, kao ni političari  i kolege tada zalagale za zaštitu medijskih sloboda i vas kao novinara. Kako to tumačite?

- Mislim da sam već odgovorio na to pitanje. Nad mojim su progonom, hvala iznimkama, mnogi čak likovali i dodatno me optuživali. Radilo se, naravno, o Mesiću kojega se htjelo obraniti i o njegovom ideološkom krugu, radilo se i o Haaškom sudu koji se ni na koji način sve ovo vrijeme u političkim i medijskim krugovima nije smio dovoditi u putanje. HHO me također nije branio, a sada taj isti HHO za isti prekršaj daje posebno priznanje glasnogovornici Suda Florence Hartman, iako je ona kao službenica suda u bitno drugačijoj poziciji nego ja kao novinar. Kakva dosljednost.

   Potpuno identična situacija dogodila se sa generalom Gotovinom, čija će pravosnažna sudska presuda, ma kakva ona bila, imati dalekosežne posljedice po Republiku Hrvatsku.

   - Sve su te presude s političkom porukom i političkom namjenom. O tome se ne trebamo previše domišljati ni nagađati. Sve je rečeno u samoj presudi. Oluja, a time i Domovinski rat pa i nezavisnost zemlje su zločinački pothvat. Takvom se presudom otvara put novim integracijama i negacijama.HRsvijet: Šestorica Hrvata iz vodstva nekadašnje Herceg-Bosne također čekaju hašku presudu. I u njihovom slučaju ključna je teza tužiteljstva o navodnom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom. Kakve će posljedice ta presuda donijeti Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu u BiH?

    - Dogodi li se ta crna slutnja, složi li se sud s tužiteljima Hrvatska će se smatrati agresorom, što je dodatni prilog osudi njezine odluke o samostalnosti i slobodi i veliki moralni i politički uteg. Hrvatsku su agresorom uostalom već proglasili njezin predsjednik i ministrica vanjskih poslova. Hrvatski narod u BiH i njegovi politički predstavnici će time biti opomenuti neka ni na pomišljaju na svoj entitet, na svoju federalnu jedinicu, jer bi ih se moglo okarakterizirati ka sljedbenike osvajačke politike.

     U današnjem medijskom prostoru u Hrvata danas uglavnom vladaju mediji lijeve ideološke orijentacije. Kako je do toga došlo?

   - Nekoliko je razloga takvog stanja. Mediji su uglavnom u stranom vlasništvu i njihovim vlasnicima i političkim strukturama zemalja iz kojih oni dolaze odgovara ta lijevo-liberalna, globalistička, neoliberalna, dakle protunacionalna  orijentacija.

       Kadrovi u medijima su naslijeđeni iz jugoslavenskih vremena, školuju se na ideološkim fakultetima izrazito lijeve orijentacije. HDZ ni u prvom ni u drugom dugačkom razdoblju svoje vlasti nije posvetio ovom problemu odgovarajuću pažnju. Čak štoviše, Sanader je u skladu sa svojom općom politikom radi svojih osobnih ili vanjskopolitičkih računica pogodovao takvim medijima na koje upozoravate i koji su cijelo vrijeme neprijateljski odnose upravo prema HDZ-u. Sotoniziranje hrvatskog iseljeništva i dijela hrvatskog naroda u BiH jedna je od odrednica hrvatskih medija u posljednjem desetljeću. Većina je hrvatskih novina ukinula izdanja za BiH, neki opet imaju ta izdanja ali se strogo pazi da u hrvatski medijski prostor ne dolazi previše informacija o tzv. „dijaspori“. Kamo nas kao narod to vodi ?

- Vodi nas daljnjim podjelama i slabljenju nacionalnog korpusa. Taj odnos prema dijaspori je dio cijelog jednog sustava koji ima bitno obilježja jugokomunističkog svjetonazora, još ojačanog neoliberalnim težnjama.  Uz emigraciju redovito je stajao epitet ustaška. Danas se taj epitet rjeđe izgovara, ali se redovito misli. Tom negativnom odnosu prema iseljeništvu, specijalno prema Hrvatima u BiH, još bih dodao negativne stavove prema naciji kao takvog, crkvi, obitelji, prošlosti, tradicionalnim moralnim vrijednostima, itd.

   Politički položaj Hrvata u BiH je sve teži. Vjerujete li da bez ozbiljnijeg političkog zaokreta Hrvati uopće tamo mogu opstati kao politički narod?

- Puno sam puta o tome pisao. Bez hrvatske federalne jedinice nema konstitutivnosti, nema ravnopravnosti, nema dostojanstva, nema opstanka.

     Eurozona se urušava, budućnost EU-a je sve neizvjesnija a hrvatski se političari istodobno diče odricanjem dijela nacionalnog suvereniteta  u korist  EU. Kako gledate na tu dimenziju hrvatske politike?

       - Ponavljamo, duboko sam uvjeren, stare povijesne greške se ponavljaju. To stalno traženje pokrovitelja i vanjskih upravljača stajalo nas je puno u prošlosti a moglo bi nas stajati i u budućnosti. Hrvati će u toj velikoj europskoj obitelji bez granica, ako se EU održi, ne samo izgubiti suverenitet nego će i jednostavno nestati kao narod. Ne vjerujem ni da ćemo od EU naročito gospodarski prosperirati. Slobodne i otvorene odnose sa svim državama i narodima svijeta možemo razvijati i bez te nad-države, u kojoj naravno ne prolaze jednako veliki i mali, moćni i nemoćni.