Već u ranom djetinjstvu moj me otac učio i odgojio tako da ne smijem krasti tuđe stvari,jer ukradeno neće nikad biti moje vlasništvo.Za vrijeme komunističkog režima u domovini mnogi Hrvati i Hrvatice morali su napustiti svoju domovinu i otići u bijeli svijet "trbuhom za kruhom".Tako sam i ja po završteku škole morala otići na rad u Njemačku.U jednoj tvornici stakla upoznala sam i prijateljicu Macu iz okolice Siska.Bila je vesele i razdragane naravi,punaćka,te sam rado boravila u njezinom društvu.

Radila je težak posao na vatri i zraku punom staklene prašine. Brzo se razboljela od bronhijalne astme ,te naglo i neočekivano umrla u 53.godini života.

Njezino tijelo bilo je spaljeno u krematoriju, a urna prenešena na groblje u domovinu.Nakon njezine smrti bilo mi je žao što je bila spaljena,jer to još kod nas katolikih vjernika nije bilo uobičajeno. Osjećala sam zbog toga nekakav teret na duši,ali između neba i zemlje događaju se čudne, neshvatlive stvari koje čovjek može samo naslućivati i vjerovati,ali ne i potpuno shvatiti. One noći kada je Macina urna bila otpremljena u domovinu,sanjala sam neki čudan san:

      Ležala sam na krevetu u mojem malom stanu u potkrovlju,kada najednom ugledam pokojnu Macu.Došla mi je u posjetu s jednim mladićem,obučenim u čudno plavo odijelo.Obaradovala sam se što ju vidim,svjesna da je umrla,te je upitah:

"Maco,pa to si ti.Kako si Maco?"

"Meni je lijepo,prelijepo",odgovorila je. Pogledala sam ju bolje i radosno primjetila:

"Pa ti si sada posve šlank".

"Ja sam sada dobila novo tijelo",odvratila je.

Dalje sam upitala:

"Kako vi živite tamo na onom svijetu?"

"Živimo u zajednici,imamo svoje vode i kada želimo nekuda ići,odjavimo se kod njih".

"Da li ti je žao što si bila spaljena?"

"To je najbolje što ste mogli učiniti-potvrdila je.

"Jesi i blizu Gospodina?"

Nasmiješila se na to i rekla:

"Pogledaj!" Podigla je pri tome ruku i čudna,lijepa, plavkasta svijetlost obasjala joj lice.

Uozbiljila se i rekla:

"Idi u moj stan! Ima tamo jedna stvar..."

Na to sam ju prekinula i rekla:

"Što te sad briga za zemaljske stvari. Tebi je sad dobro i nemoj se više brinuti za to."

Samo me je šutke saslušala, stala na sredinu moje sobe,nasmješila se, mahnula mi u znak pozdrava i najednom nestala.

     Probudila sam se i shvatila da sam to sve samo sanjala.Sjetila sam se doslovce toga sna i bilo mi je krivo što sam prekinula Macu u govoru,jer nisam saznala koja je to stvar u jezinu stanu što je muči i na drugom svijetu. Otišla sam odmah u njezin stan, ogledala se po njemu, ne bi li našla onu čudnu nepoznatu stvar. Pitala sam se:

"Što je to moglo biti da Maca još za života nije mogla riješiti?"

        Nakon kraćeg traženja po stanu pogled mi najednom padne na drveno Kristovo raspelo u njezinoj spavaćoj sobi.Kao munja glavom mi prostruji onaj događaj kako je Maca došla do toga križa.Mi katolici iz Rajnsko-Majnske regije hodočastili smo godinama Blaženoj Djevici Mariji u Marienthal svakog Duhvonog ponedjeljka.

Kao uvijek i tad je to hodočašće bilo odmor i obnova za dušu i tijelo.Svečana sveta misa sa izvrsnim propovijednicima kao što je bio fra. Ignacije Vugdelija,prekrasna priroda i osjećaj zajedništva, činili su da je svako hodočašće bilo nezaboravno.Na dvorišnom prostoru iznad crkvene zgrade moglo se nabaviti mnoštvo suvenira rezbarenih u drvu.

Maca i ja smo redom razgledale suvenire i došle do mjesta gdje su se prodavala Kristova raspela različite veličine. Najednom sam zaprepašteno ugledala Macu kako stavlja u svoju torbicu jedno raspelo,ne plativši ga.Ja sam ju morala opomenuti:

"Maco ta stvar se ne krade!"

"Imaju oni dosta toga"-uzvratila je ležerno.Ostala sam bez riječi.

     

  Sada kada je umrla vjerovatno je htjela izravnati taj dug-prošlo mi je kroz glavu.

Obećala sam Maci i sebi da ću platiti taj njezin dug,kako bi ona našla svoj mir. Shvatila sam i vjerovala da joj se duša nalazi u fazi čišćenja u čistilištu,jer vjerujem da ništa nečisto neće ući u Kraljevstvo nebesko. Taj san je ujedno i učvrstio moju vjeru u čistilište, te sam se počela više moliti za svoje drage pokojnike.

Slijedeći put kad sam došla u Marienthal pronašla sam prodavača Kristovih raspela i vidjevši slično ,pružila sam mu novac rekavši:

"Htijela bih platiti ovo raspelo za moju prijateljicu". Prodavač se tajanstveno nasmiješio,kao da je poznavao cijeli slučaj i dodao: "Ona je već uzela raspelo?!

        Potvrdila sam i shvatila svu težinu grijeha krađe, a i lakoću držanja Božje zapovijedi:Ne ukradi,kojom Gospodin želi samo spriječiti da čovjek grijehom krađe optereti dvoju besmrtnu dušu. Rado sam uinila ovu žrtvu plaćanja Macina duga, jer tko zna,možda ću se i sama jednom nalaziti u sličnoj situaciji, kada će mi biti potrebna nečija svesrdna pomoć. Pokojnu Macu u vezi s tim više nikada nisam sanjala. Nadam se da je našla svoj vječni mir u Gospodinu.