Hrvatska u EU

smrt i bolest nažalost bile su jače

Sedamnaestogodišnji Dominik Turudić nova je hrvatska košarkaška zvijezda u Njemačkoj.

Dominik Turudić- Nova zvijezda

Doček Nove u Heusenstammu

Osobe godine 2011 u Njemačkoj

Izabrane su osobe koje su obilježile 2011 godinu među hrvatskim iseljeništvom

Hrvati dočekali su Novu 2012. u krcatoj dvorani uz odličnu glazbu

Bože čuvaj Hrvatsku

Hrvatska pred referendumom -Što zapravo govori u prilog članstvu u EU?

FRANKFURT - Treba li Hrvatska postati članica Europske unije? Nakon zaključenih pristupnih pregovora u ljeto 2011. sad je suveren na potezu. Suveren je narod, jer Hrvati prema Ustavu u vezi ove važne odluke imaju zadnju i odlučujuću riječ u vidu referenduma koji je predviđen za 22. siječnja 2011. I, dobro da je tako jer će odluka „za“ ili „protiv“ EU biti dalekosežna i dugoročna. Na taj će se način onemogućiti da kasnije bilo tko može prigovoriti političkim akterima kako su zemlju bez pitanja uveli u novu asocijaciju. Međutim, da bi se mogla donijeti odluka „za“ ili „protiv“ EU, građani moraju biti upoznati s činjenicama i odgovarajućim argumentima čemu je preduvjet, u prvom redu, objektivna diskusija.Što, dakle, govori u prilog članstvu u EU, a posebno što protiv njega obzirom na grupacije i inicijative u Hrvatskoj – ali i među Hrvatima izvan domovine – koje u posljednje vrijeme imaju za cilj da u zadnjem trenutku zaustave članstvo u Europskoj uniji. Pritom je zanimljivo uočiti kako negativan stav spram članstva u EU ujedinjuje kako lijevi tako i desni stranački spektar kao i to da se u rasprave uključuju i neki istaknuti suvremenici. Koji su njihovi motivi i koje argumente oni iznose? Jednom se ekonomistu na prvom mjestu postavlja pitanje koje financijske prednosti i nedostatke očekuju našu zemlju članstvom u EU. Od jednake je važnosti, svakako, i pitanje koje su sve političke i geostrateške implikacije povezane s jednom ili drugom varijantom.

Zašto EU?

Iako na periferiji, Hrvatska je oduvijek dio Europe tako da ujedinjenje s ostalim europskim državama samo po sebi ne predstavlja ništa neobičnog, nego je logičan slijed, utoliko više uzme li se u obzir da je Europa do 1989. bila podijeljena i da je nakon propasti komunizma nastavljen proces europskog ujedinjenja. Nakon što se i Hrvatska oprostila od istrošenog socijalističkog sustava te kao neovisna država kročila putem demokracije, njena želja za „povratkom u Europu“, tj. pristupu Europskoj uniji, udruženju europskih zemalja sasvim je razumljiva, pogotovo uzme li se u obzir da je Hrvatska kao najvažniji strateški cilj pored državne neovisnosti proglasila integraciju u euroatlantske strukture, tj. pristup NATO-u i članstvo u EU. Iznimno važan sigurnosno-politički cilj članstva u NATO savezu ostvaren je u proljeće 2009. Nakon višegodišnjeg mukotrpnog rada Hrvatska je zaključivanjem pristupnih pregovora u ljeto 2011. i potpisivanjem pristupnog ugovora u prosincu 2011. nadomak ostvarenju i svog drugog strateškog cilja - članstva u EU. Prije nego što se konačnim pristupom Hrvatske Europskoj uniji u srpnju 2013. bude mogao zaokružiti taj proces započet krajem 2005. te suočen s prekidima i odgodama, predstoji još jedna posljednja prepreka – referendum.

Zašto referendum?

Referendum je neophodan sastavni dio cjelokupnog pristupnog procesa Europskoj uniji jer hrvatski Ustav izrijekom propisuje da se nužno mora pitati narod prije bilo koje integracije u druge državne tvorevine. Osim što glasovanje građana s biračkim pravom o određenom pitanju predstavljanajneposredniji oblik i instrument izravne demokracije te je stoga za pozdraviti, ne smije se zanemariti ni to da rezultat nosi odgovarajuću političku legitimnost i da mora biti poštovan od vodećih političkih

aktera. Činjenica da Ustav predviđa referendum prije konačnog pristupa Europskoj uniji rezultat je negativnih iskustava kroz koja je Hrvatska prolazila u zajednici sa Srbijom i tijekom stvaranja prve i druge Jugoslavije te, prije svega, prilikom pokušaja oslobađanja iz navedenih tvorevina, odnosno odvajanja od svojih jugoistočnih susjeda. Tek se pred ovom pozadinom i činjenicom da je Hrvatska prije 20 godina svoju neovisnost stekla uz nadljudske napore, ogromnu materijalnu štetu i mnogobrojne žrtve, može sagledati odluku prvog predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, da se prije bilo kojeg udruživanja s drugim zemljama nužno mora provesti referendum. Stoga je besmisleno raspravljati o 5 milijuna kuna koliko će prema procjenama porezne platiše koštati referendum o mogućem pristupu Europskoj uniji

Posljedice odluke

U javnim se raspravama često navodi kako pristupu Europskoj uniji nema alternative, što naravno nije točno jer kod svake predstojeće odluke uvijek postoje alternative, pa tako i u odnosu na ovo pitanje.Samo, posljedice odluke moraju biti svima znane. Koje su to, dakle, posljedice koje očekuju Hrvatsku ukoliko se građani izjasne protiv EU? U prvom redu radi se o ekonomskim aspektima i oni moraju biti pobliže razmotreni. U slučaju negativnog ishoda referenduma Hrvatska bi neposredno nakon donešene odluke imala 180 milijuna eura manje na raspolaganju za započete reforme i institucionalne prilagodbe te bi se osim toga morala odreći gotovo 450 milijuna eura predviđenih za projekte Europske unije. 2014. godine neiskorištena sredstva iznosila bi već preko milijardu eura očekivanih u okviru kohezijskih i strukturnih fondova Europske unije, a koji bi izostali u slučaju negativnog ishoda referenduma. Sve u svemu, imamo li u vidu trenutačnu financijsku situaciju u Hrvatskoj, onda je to jako puno novca. Naspram tome, članstvo u EU do kraja 2014. koštalo bi otprilike 835 milijuna eura tako di bi odbijanje pristupa Europskoj uniji već u kratkom roku dovelo do negativnog salda. U ova razmatranja moraju se dodatno uračunati i oni troškovi koje je hrvatska strana izdala u posljednjih šest godina tijekom pristupnih pregovora i institucionalnih prilagodbi i koji bi neulaskom u EU bili prikazani kao sunk costs.

Naravno da postoji mogućnost ponavljanja referenduma u dogledno vrijeme, ali u tom slučaju bit ćemo suočeni s neizvjesnošću da li će i EU po pitanju proširanja napraviti prekid te Hrvatsku eventualno primiti tek u paketu s ostalim jugoistočnim susjedima. Naime, uslijed financijske krize i zabrinutosti u vezi eura Brisel je već prije nekog vremena izgubio iz vida strategiju proširenja. Kao posljedicu sada imamo da se briselskim hodnicima sve više širi zamor od proširenja. Stoga je moguće da u ovom desetljeću – izuzev Hrvatske – više neće biti daljnjih proširenja. Ako Hrvatska uslijed negativnog ishoda referenduma ne iskoristi ovaj vremenski prozor koji joj se nudi, automatski se postavlja pitanje koliko su se uopće isplatili ogromni financijski i administrativni napori poduzeti posljednjih četiri, pet godina pod ogromnim vremenskim pritiskom i s eventualno dalekosežnim političkim i geostrateškim posljedicama? Dovoljno je prisjetiti se ustupaka u graničnom sporu sa Slovenijom koji je mogao ispasti drukčije da nije bilo pritiska pristupnih pregovora s EU i dominacije Slovenije kao zemlje članice EU-a.2 Zatim, tu je još i iznuđena suradnja s ICTY-jem, dalekosežni ustupci Haagu tijekom posljednjih osam godina, nekontrolirano prosljeđivanje strogo povjerljivog materijala, snimaka, protokola i sličnog te, povrh svega, izručivanje onih hrvatskih generala koji su uopće omogućili vraćanje područja okupiranih od strane srpskih pobunjenika i tako doprinijeli završetku rata u Bosni i Hercegovini. Ipak, mora se također priznati da bi se politički akteri bez pritiska pristupnih pregovora s EU snažnije zauzeli za nacionalne interese te izabrali bolju strategiju u vezi nekih pitanja.

S druge strane, gospodarska posljedica jedne takve odluke mogla bi Hrvatsku idućih 8 do 10 godina,ako ne i duže ostaviti izvan jedinstvenog tržišta Europske unije. To ne znači ništa drugo za hrvatske proizvode doli daljnje primjenjivanje postojećih carinskih stopa, odnosno uvoznih kvota utvrđenih za jedinstvno tržište EU-a, a ne – kako je predviđeno – njihovo potpuno ukidanje nakon pristupa Europskoj uniji. Gospodarska orijentacija zemlje postupno će se preusmjeriti na jugoistok Europe s dalekosežnim posljedicama za konkurentnost hrvatskog gospodarstva jer bi se neophodno potrebni pritisak sa ciljem prilagođavanja vršen tijekom proteklih godina u okviru približavanja Europskoj uniji smanjio. Mnogobrojne hrvatske tvrtke pojačano bi se okrenule prema susjednim državama bivše Jugoslavije budući da bi se hrvatska roba daleko jednostavnije mogla prodati na njihovim tržištima. Kratkoročno bi se takav razvoj pozitivno odrazio u bilancama, ali bi se srednjeročno i dugoročno mogao ispostaviti kao pirova pobjeda te potkopati napore uložene za opstanak na EU-ovom i globalnim tržištima.

Perspektive izvan Europske unije

Koje će posljedice zapravo imati Hrvatska odluči li se dobrovoljno ostati izvan EU-a? Za jedno takvo malo gospodarstvo s otprilike 4,3 milijuna stanovnika, postojećom gospodarskom strukturom i niskom konkurentnošću industrije mogla bi nastupiti teška vremena u ovom sve više globaliziranom svijetu, pogotovo što znamo da globalnim tržištima vladaju veliki igrači. Pored Kine, tradicionalnoj gospodarskoj sili SAD-u pridružile su se već prije nekog vremena na tržištu i druge zemlje sa snažnim gospodarstvom poput Indije, Rusije ili Brazila tako da manje države pojačano traže gospodarske saveze kako bi formirale zajednička tržišta. Primjeri za to postoje kako u Aziji tako i u Južnoj Americi. Pored EU-a kao prirodnog saveza i EU-ovog jedinstvenog tržišta za Hrvate nema nadaleko na vidiku spomena vrijedne alternative koja bi bila dovoljno velika i snažna da bi se mogla suprotstaviti izazovima globalnih tržišta. Iz trenutne persepktive potencijalni partneri Hrvatske izvan EU-a bili bi svi oni koji iz različitih razloga u dogledno vrijeme neće uspjeti pristupiti Europskoj uniji, a to su pored direktnih susjeda zemlje na jugoistoku Europe jos Albanija, zatim Moldavija, Ukrajina, ali i one koje su prije bile u Pokretu nesvrstanih. Na hrvatskim građanima je da na predstojećem referendumu odluče kojim putem žele dugoročno kročiti.EU: manjak demokracije i birokratski kolos Naravno da je EU, kako je danas imamo priliku doživjeti, sve drugo doli idealna tvorevina. Argument koji se često iznosi jest da je EU birokratski kolos koji sprječava neophodne prilagodbe, potiskuje dinamiku i gura se u sva područja svakodnevnog života. U stvarnosti EU zapošljava otprilike toliko činovnika koliko jedan srednje veliki njemački grad. Je li to doista puno za otprilike 500 milijunagrađana Europske unije? K tome, često se može čuti kritika da u Europskoj uniji vlada manjakdemokracije budući da se mnogobrojne odluke donose bez sudjelovanja njezinih građana. Neosporno je da EU u svom trenutnom obliku ima demokratski deficit, posebno što se tiče odnosa Europskog parlamenta spram Komisije, imenovanja nositelja funkcija, ali i po pitanju ukidanja načela jednoglasnosti u korist većinskog glasovanja kod donošenja važnih odluka. To je vodećim političarima EU-a itekako jasno i redovito se manifestira niskom stopom sudjelovanja građana na glasovanjima u Europskom parlamentu. Odgovorni akteri unutar EU morat će poraditi na ovom nedostatku žele li jače sudjelovanje svojih građana u političkim procesima donošenja odluka. Unatoč tome, u usporedbi s okolnostima u Hrvatskoj jedna EU ni danas ne ostavlja tako loš dojam da bi se moglo reći kako bi pristup Europskoj uniji u odnosu na demokraciju i birokraciju bio korak unatrag, kako to u demagoškoj maniri pojedini akteri u Hrvatskoj pokušavaju prodati svojim građanima – dapače.

EU - brod koji tone?

Daljnji argument protiv pristupa Europskoj uniji počiva na tezi da EU u trenutnom stanju neće dugo opstati, odnosno da će se raspasti. Nerijetko se povlače paralele s tragičnom sudbinom Titanica. Protivnici EU-a kao obrazloženje navode dužničku krizu te nesigurnost eura kao buduće zajedničke valute. Gledajući iz te perspektive, kako glasi njihovo obrazloženje, za Hrvatsku bi bilo bolje da ne pristupi Europskoj uniji kako bi takoreći izbjegla troškove raspada. Ovaj argument zaslužuje pomniju analizu jer trenutačno stanje u Europskoj uniji doista ne daje povoda za generalni optimizam. Nacionalni egoizam i nesloga unutar Unije doveli su do toga da zvijezda EU-a više ne sjaji istim starim sjajem i da je u međuvremenu izgubila na svojoj atraktivnosti. Unatoč svim tim opravdanim kritikama, ne smijemo zaboraviti da je priča Europske unije već više od polovice stoljeća priča o uspjehu koja je kontinentu pored blagostanja i otvorenih granica osigurala mir zbog čega se Europa u usporedbi s drugim dijelovima svijeta može smatrati mirnim i sigurnim kontinentom. Mora nam također biti jasno da je EU već i u svojoj prošlosti svladala mnoštvo najrazličitijih problema iz kojih je uglavnom izišla ojačana. Što, dakle, ako se teza o propasti EU-a ne ostvari, ako EU iz sadašnje dužničke krize i lošeg stanja eura iziđe ojačana i prebrodi institucionalne prepreke? Koliki bi bili troškovi propuštenog članstva za Hrvatsku? O tome navjestitelji propasti Europske unije nažalost uporno šute.

Usporedba Europske unije s (bivšom) Jugoslavijom

Često spominjani argument protivnika EU-a jest taj da je Hrvatska tek nedavno stekla svoju državnu

neovisnost te stoga ne bi trebala ponovo ulaziti u novu zajednicu država. Kao upozorenje od nove

sablasti često koriste usporedbu s raspadnutom Jugoslavijom. To, naravno, ne samo da je potpuno

krivo, nego i nepošteno jer se usporedbom Titove Jugoslavije s današnjom EU omalovažavaju

mnogobrojne žrtve Titovog režima. Osim toga što se udruženje demokratskih država (EU) ne može

uspoređivati s umjetnom te autoritativno do diktatorski vođenom tvorevinom (SFRJ), građani

Europske unije ne moraju strahovati od policijskog progona zbog svojih političkih uvjerenja niti

moraju godinama trunuti po zatvorima, a kamoli da se plaše za svoj život. U Europskoj uniji ne postoji

ni Goli otok ni UDBA koja je po nalogu države ubijala svoje građane i izvan državnih granica. Kako

bi se najzad ukazalo na svu apsurdnost ove usporedbe, potrebno je samo spomenuti kako svaka zemlja

članica može napustiti Europsku uniju, što se u slučaju Jugoslavije – dovoljno je prisjetiti se tragičnih

događanja iz 90ih godina – nipošto ne može tvrditi.

Rasprodaja Hrvatske

Uvijek iznova rabljeni argument protiv EU-a jest prijeteća rasprodaja nacionalnog blaga ilitiga „obiteljskog srebra“. Tako bi velike tvrtke sa zapada pokupovale hrvatska poduzeća, a bogati građani Europske unije dokopali se najljepših kuća duž obale. Ovaj se argument može relativno jednostavno pobiti: Kao prvo, već je 90ih godina, te posebno nakon 2001. u okviru privatizacije veliki dio hrvatskih tvrtki i banaka prodan stranim ulagačima (danas strane banke posjeduju otprilike 90% aktive svih hrvatskih banaka), tj. hrvatske tvrtke i banke su neovisno o članstvu u EU prešle u ruke stranaca tako da neki zahtjevi inicijativa u Hrvatskoj, kao npr. „Budimo svoji, ne u EU“ ili „Ne HR kao parcela za EU-Kapital“ katkad zvuče kao poruga budući da se veoma dobro zna da je ovaj proces manje više već zaključen, i to bez članstva u Europskoj uniji. Kao drugo, prodaja hrvatskih tvrtki stranim

strateškim ulagačima nije nužno povukla za sobom negativne posljedice usporedimo li učinkovitost pojedinih poduzeća danas s onima iz 90ih godina ili ranije. Osim toga, nerijetko je jedina alternativa značila zatvaranje pretežno nerentabilnih poduzeća tanke kapitalizacije iz ere društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja. Naposljetku, u prvom redu ovisi o hrvatskim zakonima i odgovornim akterima, odnosno hrvatskim političarima koliko su voljni i u stanju zaštititi nacionalno „blago“.Dosadašnja iskustva na ovom polju i prije početka pristupnih pregovora s EU ne daju puno povoda za pretjerani optimizam.

Gubitak identiteta

Protivnici pristupa Europskoj uniji često navode da je Hrvatska premala i nemoćna spram velikih unutar EU-a te da se kao narod od 4,3 milijuna stanovnika usred zajednice koja broji 500 milijuna građana EU-a izlaže opasnosti od gubitka svog kulturnog identiteta. Kako nas povijest uči, opasnost po male narode i njihove kulture već je načelno prisutna, i to neovisno o tome jesu li isti izvan ili unutar EU-a. Jednostavno ne postoji jasan razlog zašto bi za Hrvatsku trebalo biti lakše sačuvati vlastiti identitet bez članstva u Europskoj uniji nego unutar zajednice europskih država. Dovoljno je uzeti Finsku kao primjer čije su kulturne osobitosti, glazba, umjetnost, ali i ljepote zemlje tek nakon ulaska u EU postale poznate izvan njenih granica, i to zbog toga jer je svojih šest mjeseci predsjedanja Vijećem Europske unije odlično iskoristila za vlastitu promidžbu. I ovaj slučaj jasno pokazuje da je u

rukama izabranih narodnih zastupnika koje će mjere poduzeti u odnosu na ova senzibilna pitanja kako bi promicali i zaštitili identitet, jezik i kulturu vlastite zemlje. Način na koji se u Hrvatskoj prethodnih godina odnosilo prema očuvanju vlastitog jezika (npr. javna televizija HRT ili projekt potpore hrvatskog Ministarstva obrazovanja za izdavanje knjiga) daje naslutiti da se pristupom Europskoj uniji neke stvari mogu samo poboljšati. Na ovom se mjestu svakako treba navesti ohrabrujući primjer da je hrvatski jezik u okviru procesa pristupanja Europskoj uniji prihvaćen kao novi službeni jezik. To je dobar temelj za nadogradnju.

EU kao bajkovita zemlja Šlarafija, ili što Hrvati stvarno mogu očekivati od pristupa EU?

Pristup Europskoj uniji za hrvatske građane neće značiti automatski bolji život i veća primanja.

Razlika u razini BDP-u po stanovniku između Hrvatske i prosjeka unutar EU-a još je uvijek velika.

Stoga će oni koji u vezi s članstvom u Europskoj uniji obećavaju med i mlijeko snositi dio krivnje za

otrežnjenje koje će neumitno nastupiti kada se te predodžbe ne ostvare same od sebe i, što je još

važnije, za sve jednakom mjerom. Štoviše, istina je da će se mentalitet i način pristupa radu morati

drastično promijeniti želi li se barem djelomično postići sličan životni standard kojeg danas uživa

većina građana Europske unije. S druge strane, nekolicina hrvatskih protagonista I aktivista pokušava

prikazati životne okolnosti unutar EU-a po mogućnosti u što tmurnijim bojama kako bi njihovi

sugrađani izgubili volju da postanu dio te zajednice država. Neki od tih aktera nisu još nikad bili van

vlastite zemlje ili tek rijetko tako da se njihovo viđenje europske stvarnosti ponekad mora učiniti

apsurdnim za one koji su već desetljećima građani EU-a. Što Hrvati mogu stvarno očekivati od

pristupa Europskoj uniji? Jednostavnosti radi ovdje su navedene samo neke natuknice čije se prednosti

objašnjavaju same od sebe: ukidanje šengenskih granica za putnike (s prijelaznim razdobljem za cijelu

EU), nekomplicirano zapošljavanje hrvatskih građana unutar EU, ukidanje boravišnih dozvola,

toleriranog boravka i sličnog, ukidanje astronomsko visokih bankovnih pristojbi prilikom

doznačivanja novca iz Hrvatske u EU i obrnuto, mogućnost za studente da bodovi stečeni unutar EU

budu uračunati u ukupan broj ECTS bodova bez dodatnog postupka odobravanja u Hrvatskoj,

jednostavniji pristup specifičnim znanjima i iskustvima, cirkulacija mozgova umjesto odlijev

mozgova, viši standardi u odnosu na jamstva proizvođača te još neke druge prednosti.

Zaključak

Nitko danas neće ozbiljno tvrditi da je odluka kojom se prije 10 godina pokrenuo proces približavanja i otvaranja pristupnih pregovora s EU nanijela štetu Hrvatskoj. Upravo suprotno, mnogo toga se u Hrvatskoj promijenilo nabolje uslijed pritiska iz Brisela: moguće je da, naime, bi započeta borba protiv korupcije i mnoge institucionalne reforme inače bile izostale. Stoga se može sa sigurnošću tvrditi da je Hrvatska danas druga zemlja nego prije početka pristupnih pregovora s EU. Zašto, dakle,tako kratko prije samog cilja mijenjati kurs, krenuti drugim smjerom, smjerom čiji ishod danas nitko ne može predvidjeti? Pogotovo što oni koji se najglasnije zalažu za „vlastiti“ put izvan EU-a nude samo difuzne predodžbe o hrvatskoj budućnosti. Hrvatska će (u slučaju pozitivnog ishoda referenduma) pristupiti jednoj sasvim drugoj Europskoj uniji od one kakva je bila na početku pristupnih pregovora jer se proces europskih integracija odvija kontinuirano i u malim koracima, često prema načelu „pokušaja i greške“ tako da se krize i stagnacije ne mogu isključiti. Naravno da avizirani datum pristupa gledan iz hrvatske perspektive nije baš najsretnije odabrani trenutak obzirom na sadašnju krizu unutar EU. No, više nego besmisleno je danas raspravljati o tome nije li se Hrvatska mogla već puno ranije priključiti zajednici europskih država.

Možemo samo konstatirati da se u tom povijesnom procesu - koji ima svoju dinamiku - upravo sada pružila prilika za članstvo u EU. Hrvatska bi stoga u skladu s motom „bolje kasno nego nikad“ bez oklijevanja trebala pristupiti i pronaći svoje mjesto unutar zajednice država. Jedino oni koji sjede za stolom za kojim se donose odluke, mogu aktivno suoblikovati budućnost, biti subjekt umjesto objekt. Hrvatska je u predsoblju povijesti bila već predugo.

piše : dr. Siniša Kušić.profesor na sveučilištu Johann Wolfgang Goethe

ANTE MACAN