SELCA – BRAČ - Tonči di je klapa i pisma, još mi te riči zvone u ušima a to su Tončija godinama  pitali mnogi  u iseljeništvu dok je piva u zboru Hrvatske katoličke misije u Frankfurtu s pokojnim dr Lucićem, Tešom, Šimom, Tomasom, Stipon, Rankom, Vrdoljakom, Duškon Žegarcom. A on ih je zauzvrat često zna razveseliti sa svojom serenadom, posebno onom uspješnicom "Da te mogu pismom zvati". Gušta je u pismi i šali, često puta prijatelji su ga tribali i fermavati koliko je zna brzati, srce mu nije dalo mira  cili se je u pismu zna uživit.A sada Tonća Štambuka -Tona više nema. Otiša je barba Toni, partija na prostranstva Gospodnja proteklih dana na svome Braču, u svojim rodnim Selcima oprostio se od ovozemaljskog života u svojoj 72 godini. Ostale su uspomene na mnoge njemačke fešte na kojima je nastupao sa svojim Feralima i zborom Hrvatske katoličke misije Mato Lešćan.Znali su ga svi ,od konzulata do misije, volija je ljude i društvo, volija je svoje rodno misto, Dalmaciju i Hrvatsku kojoj je ostao vjeran do kraja života .Volija je Njemačku koja mu je puno toga omogućila da živi s punim plućima.Uživa je u društvo i pismi iznad svega, a posebno sa svojin Feralima: Duškom Žegarcom, Šimom Rašetom, pok .dr Lucićem, pok.Ilijom Ribičićem, Ivanom Raklinom, Dragom Obšivaćem i svim  ljudima dobre volje. Na njegovo misto u misnoj frankfurtskoj katedrali gdje se svake nedilje održava sveta misa na hrvatsakom jeziku stigli su neki novi mladi ljudi .

     Koliko nan je samo puti na uši zapiva onu svoju serenadu" Mene zovu Bodulo". To nan je pomalo tada išlo i na živce, ali ostalo je iza njega. Virovatno da nije bilo Bodula i drugih serenadi ne bi bilo ni ovoga sjećanja na Tonća, koji je svoje poslovno umijeće iskazao i u graditeljtvu na bauštelama u izradi brojnih njemačkih zgrada i trgova, ostavio svoje tragove u kamenogradnji i klesarstvu po kojima su njegovi Selčani i te kako poznati širom svijeta. Tonči je obožava tu svoju tradiciju, domaću rič i užancu, pismu društvo, zapivat i popit čašu vina. I kada ga sad vidim dok govori: "Takav je život, ne moj se sekirat partit ćemo svi", ne mogu da se zadnji put s njin ne pozdravin: "Ajde zbogon Tonči! Tvoju pismu zapivat će neki novi mladi Ferali !

Sitit će se: Čovjeće prah si i u to češ se pretvoriti, a pisma, pisma će za generacije ostati da je pivaju i pamte oni koji ostaju i to baš onu tvoju najmiliju : "Da te mogu pismon zvati".

I to bi Tonča veselilo da vidi. Volija je mladost i čakulu, svoje bračke užance svoje Selca i onu pismu "A kad su se dva Bračanina"!