Don Ivan Grubišić do konca devedesetih bio je tek običan gradski župnik, poznat u Splitu i donekle izvan njega, u krugovima Crkve u Hrvata. Bavio se, uz svećenički pastoralni rad, sociologijom religije, organizirao nekoliko simpozija te pokrenuo Hrvatsku akademsku udrugu. I onda je, u vrijeme kad je Slobodnu Dalmaciju uredivala Olga Ramljak, postao kolumnist u našim novinama. Glavna urednica je tražila od mene da pronađem svećenika koji će zamijeniti don Dragu Šimundžu u ispisivanju nedjeljne kolumne. Tako je izbor pao na don Ivana Grubišića koji je kolumnu nazvao “Čovjek nadasve” i od tada on postaje poznat širom Hrvatske, a njegov ego počinje rasti do neslućenih visina.

Propovijedajući nekakvo sinkretističko, newagevsko učenje koje tek u tragovima dodiruje krščanstvo, okuplja oko sebe vjerno stado kojem govori do iznemoglosti, a da se ne čuje ikoga drugoga tijekom njegovih monologa koje emitira i jedna lokalna televizija. Postaje redovita rubrika dnevnih novina s najavama “Kod don Ivana”, izjave daje o svemu živome i neživome, pa i o onome o čemu pojma nema, ali jednostavno je nemoćan kad vidi mikrofone oko sebe. Glas o njemu širi se daleko pa je prije nekog vremena shvatio da bi to mogao kapitalizirati i u političkim vodama, iako prije godinu dana prijeti tužbom novinaru koji je objavio da, kako je krenuo, Grubišić će se očito kandidirati na izborima.

                I onda je došao i taj dan. Don Ivan je završio u Saboru, a jedna od njegovih vjernih slušateljica poručuje mu kako mora gore na Markovu trgu biti narodni zastupnik, a ne saborski zastupnik u narodu. Sad on kao mantru ponavlja da je baš to, narodni zastupnik, i ništa više. I za divno čudo, još je puno onih koji u tom jadnom umirovljenom svećeniku vide žrtvu, dok on uporno prodaje maglu kako se suzpenzija kojom ga je kaznio njegov ordinarij, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, ne odnosi na njega, jer on nije osnivao nikakvu političku stranku.

Don Ivan Grubišić ima 75 godina, redio se prije pedesetak godina i vrlo dobro zna što je obećao na svećeničkom ređenju: poslušnost svom ordinariju. Barišić ga je više puta lijepo molio da ne ulazi u politiku, jer svećeniku je dovoljno biti svećenik i djelovati s oltara. Međutim, Grubišiću to očito nije bilo dovoljno.

Nastavio je svojim putem koji je svjesno odabrao, potican raznoraznim udrugama. One mu i sada, poput Građanske udruge za ljudska prava i Documente, daju potporu a ocjenjuju zabrinjavajućom i za Crkvu i za hrvatsko društvo u cjelini “situaciju u kojoj Katolicča crkva ne nalazi ni riječi prijekora za crkvene velikodostojnike koji daju duboko nemoralne i snažno politički angažirane izjave”. Pritom navode izjave nadbiskupa Marina Barišića koji je za Mirka Norca, osuđenog za ratne zločine, jednom napisao da se nalazi “u našim srcima, u našim mislima i u našim molitvama”. Zamislite koliki je to Barišićev krimen, jer po njima se ne smije moliti za čovjeka koji je u zatvoru.

        Grubišić se poput navedenih koji ga podupiru već godinama licemjerno odnosio prema Crkvi čiji je službenik. Stalno je nešto prigovarao hijerarhiji, kad već sam nije postao biskup, čemu se iskreno nadao. A gotovo trideset godina bio je na jednoj od najelitnijih splitskih župa, svetog Roka, gdje ga je postavio ondašnji nadbiskup Frane Franić kad ga je maknuo s mjesta župnika svetog Petra, jer je bilo ozbiljnih insinuacija da je, dok se gradila konkatedralna crkva, nekim čudom nicala i Grubišiceva kuća u Kučinama. I dok svi svećenici splitsko-makarske nadbiskupije umirovljeničke dane provode u skromnim sobicama Svećeničkog doma, don Ivan se ne može požaliti da mu je tijesno u stanu.

Koliko je taj držao do crkvenih propisa, pokazuje i slučaj prije devet godina kad je izdao potvrdu jednom javnome mrzitelju Crkve, koji je to više puta demonstrirao u svom “Ugovoru s đavlom”, da prema propisima kanonskog zakonika može kumovati krščanskim sakramentima, i to kao krizmani kum kćeri svoje ljubavnice. Možda tu nakanu don Ivan nije znao, ali jest sigurno da dotični nije njegov župljanin i da mu takvu potvrdu nije smio izdati. No, nije Grubišić to učinio slučajno, za prijateljstvo s novinarima koji će “kaditi” svakom njegovu potezu i graditi njegov kult ličnosti, što košta kršenje crkvenih propisa. Pa i kad ga ovih dana zovu iz medija i pitaju, primjerice, hoće li se žaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, onda on mrtvo-hladno odgovara kako to nema smisla, jer riječ je o istoj bandi.

Za kraj, pozivam dobronamjerne vjernike koji ovo budu čitali, neka se pomole za don Ivana Grubišića, to je još jedino što mu može pomoći.