Vijeće je u stvari na najblaži mogući način reagiralo na utvrđena odstupanja od odredaba Zakona koji u članku 4. govori o uporabi hrvatskog jezika i ne uvažava povezanost hrvatskog medijskog prostora s medijskim prostorom u okruženju, i opomena RTL-u nema nikakvih pravnih učinaka koji bi mogli dovesti do oduzimana koncesije.

Međutim, s RTL-a su izokrenuli ono što je Vijeće od njih tražilo, odnosno prijevod srpskog filma na hrvatski jezik, te su poručili kako su „bili prisiljeni izvršiti nalog regulatora televizijskih nakladnika i ukloniti najavljeni film iz programa“, žaleći se na diskriminaciju sa strane regulatornog tijela koje im tobože prijeti ukidanjem koncesije. Najavili su pokretanje odgovarajućih pravnih koraka, zatražili ostavke od svih članova Vijeća, a predsjednika  Zdenka Ljevaka optužili za sukob interesa.

Kako bi do kraja pokazali zube, s RTL-a su odlučili vratiti „Žikinu dinastiju“ bez hrvatskog prijevoda u program, a da se na račun titlovanja može poigravati s ljudima pokazali su na primjeru presice Hajdukova trenera, inače Bugarina Krasimira Balakova, koji se trudi govoriti na hrvatskome jeziku. Kako mu to uvijek ne uspijeva baš najbolje, neku su večer uz Balakovljev ne baš najtečniji hrvatski, ali ipak razumljiv, titlovali njegov govor.

      Da se razumijemo, većina nas gledatelja u Hrvatskoj bez problema gleda filmove na srpskom ili bosanskom jeziku, kao što često i hrvatski glumci igraju u produkcijama zemalja u susjedstvu. Praktično, generacija nas koji smo živjeli u nekadašnoj Jugoslaviji, s razumijevanjem pratimo srpske filmove, no, to ne znači da danas, sutra, nova pokoljenja rođena u samostalnoj Hrvatskoj neće s time imati poteškoća. Kao što će se još veći problemi dogoditi uznapredovalim procesom globalizacije koji nauštrb malih jezika, u koje spada i naš hrvatski, forsiraju govorenje engleskim jezikom koji se namece kao uvjet bez kojega gotovo da ne možete zamisliti modernu komunikaciju, da ne spominjemo filmove i televizijske serije; devedeset posto ih je na američkom engleskom.

I zato postoje zakoni koji štite upotrebu hrvatskoga jezika i njih se treba pridržavati, naravno, ne ko pijan plota, odnosno, trebalo bi uvažiti iznimke za slučajeve poput filmova susjednih kinematografija. Svaki hegemonizam, kojem i danas svjedočimo nametanjem engleskoga jezika kao opće norme, može na svoj način izazivati reakcije. Kao što je svojedobno u SFRJ nama Hrvatima smetalo kad se u vojsci, policiji ili bilo kojoj drugoj državnoj instituciji forsirao ne srpsko-hrvatski, koji je bio službeni jezik, nego čisti srpski. Stoga je bila znana ona njihova kovanica koja glasi: Govori bre po srpski da te ceo svet razume. Nitko, medutim, ne prigovara kad u američkim filmovima razgovaraju latinoamerikanci na španjolskome jeziku, a Hollywood to uredno titluje engleskim prijevodom, iako to veliki broj Amerikanaca razumije.

         Naravno, svako titlovanje košta, što za velike filmske kompanije nije nikakav trošak. Za naše male televizije, svakako je lakše i jeftinije prikazivati srpske filmove u originalu. No, to i nije ključni problem. U pozadini rata koji su iz RTL-a objavili Vijeću za elektroničke medije stoji pokušaj da se na valu političkih promjena iz tog regulatornog tijela eliminiraju ljudi koji im stavljaju pod nos njihovo ekletantno kršenje zakona koji od njih traži u određenom postotku i kreiranje vlastitog programa i produkcije na hrvatskome jeziku. Osim glupavih sapunica i notornih emisija poput Big brothera i sličnih, RTL, kao uostalom i druge privatne televizije, na hrvatskome rade malo ili gotovo ništa.

I zbog toga bi, kad bi se slijepo provodilo slovo zakona, mogli ostati bez koncesije. Nadomještanje sadržaja na hrvatskom jeziku nekvalitetnim srpskim filmovima (sa ili bez titla, svejedno) samo je perfidno bacanje prašine u oči.